Španija 2016: Između mržnje i straha

Oni koji sada imaju četrdeset ili pedeset godina rođeni su kada je diktatoru ostalo još nekoliko godina života, a oni su još odrasli usred mržnje. Njegovi roditelji su se plašili duhova prošlosti i mrzeli su da se zaštite. Bavljenje politikom se, dakle, sastojalo u tome da s gnevom pričamo o prošlosti: ratu, lošim momcima, dobrim momcima... Sedamdesetih godina prošlog veka nisu svi mrzeli isto, jer su svi imali različite duhove, ali je mržnja i dalje bila general. Stari broj dve Španije bio je veoma živ u zemlji.

Ali ispostavilo se da su roditelji te djece, koji oni su bili djeca mržnje jer su rođeni u građanskom ratu, oni su stavili tačku na to. Izgradili su bolju državu za svoju djecu, koja su tada još bila djeca, u kojoj su umjesto odbacivanja drugog naučili da misle da je, u najboljem slučaju, protivnik u krivu. Učili su svoju djecu da opraštaju i da su tolerantni prema razlikama. Roditelji su tada posebno teško prenosili te vrijednosti, jer su im usađivali suprotno. Ta generacija, koja sada ima sedamdeset, osamdeset, devedeset godina, zaslužuje veliko poštovanje. Njihova djeca postala su odrasli u zemlji u kojoj su se njihovi roditelji plašili i odrasli usred noćne more, ali su bili gurnuti da žive sa samopouzdanjem i mirno grade bolju budućnost.

I njihova djeca su ih slušala. Sazreli su u zemlji koja je očito napredovala: otvorenija, manje fundamentalistička i mnogo bolja za život. Mržnja i strah bili su satjerani u ćošak, usamljeni u sirotinjskim četvrtima kojima je lako upravljati: četiri loše urađena grafita, zidovi ili podovi narušeni ljutitim porukama koje niko nije uzeo u obzir. To je bilo sve što je ostalo od rata:

Godine su prolazile, grafiti su postajali sve ređi, a deca sedamdesetih su iznenada shvatila da su odrasli: tridesetak godina nakon što su krenuli na put, imali su dobru zemlju u svojim rukama, i došlo je vreme da uzmu uzde.

Bilo je 2006.

Deset godina kasnije, sada, uzde ih još čekaju, odnosno prošli su. Njihovi roditelji, oni koji su potekli iz mržnje, umiru, a oni, koji su trebali da podignu baklju, vide kako predsednik koji izgleda kao starac mesecima govori ne svemu. U međuvremenu, mnoga njegova vlastita djeca su najednom laktovima upala i rekli ne. Atmosfera je ponovo ispunjena ogorčenjem.

Evo nas, opet, stisnutih između mržnje i straha, primanja ne desno i lijevo,  potpuno drugačiji, ali praktično nerazlučivi negativi. Konačno se vraćamo da živimo usred duhova. One od prije pedesetak godina zvale su se "rat", "komunizam", "fašizam", "razuzdanost", "ETA". Oni se sada nazivaju "nezaposlenost", "rezovi", "IBEX", "Venecuela", "pigtails".

Šta nam se desilo? Šta je postalo s našom zemljom, sa razumnim suživotom koji su izgradili naši stari?

Ono što se dogodilo je brutalna ekonomska kriza za koju se sami nismo pripremili: pred kojom smo se, radije, razoružavali. Kriza koja je morala doći, ali koju nismo hteli da predvidimo. A kada je stigao, zatekao nas je kako živimo u mjehurićima koji su iznenada eksplodirali ostavljajući nas u zraku, sto metara visoke i bez padobrana. Za kratko vrijeme milioni građana su bačeni na zemlju, iznenada: u bijedu, siromaštvo, emigraciju. Milioni sjemena su bačeni kako bi se rodila još jedna generacija mržnje.

Tu novu generaciju mržnje već imamo ovdje. To su oni koji sada unose strah u tijelo naših starijih.

Logično je da su mladi ljudi ovako ispali: imaju dosta razloga da budu ogorčeni. Ova prokleta decenija kroz koju smo prošli sve nas je potresla. I oni su ranjiviji. Oni nisu odgovorni nego žrtve, i imaju barem hrabrosti da se pobune.

Svi smo mi krivi za društveni lom u koji smo se našli. Vlade nisu očekivale: bile su zadovoljne statistikom koja nudi odlične podatke o BDP-u, ali osrednje brojke o nezaposlenosti. 2000., 2004., pa i 2008. su se pomirili da imaju čudesnu državu koja je, ipak, imala stopu nezaposlenosti koja je utrostručila od onoga što nam je odgovaralo. Ta flagrantna kontradiktornost trebala je biti dovoljna da shvate da rade mnoge stvari pogrešno: zemlja sa petnaest miliona doprinosioca ne može živjeti usred balona bogatstva i držati dva miliona nezaposlenih. Ali tih godina ni vlade ni građani to nisu htjeli vidjeti. Niko nije želeo da zna da ako se neke stvari ne poklope kada su stvari išle tako dobro, to znači da će završiti užasno po zlu čim stvari krenu malo naopako.

Dolaskom do 2007. i 2008. godine došao je neizbježan pad. A 2009. i 2010. godine surova stvarnost oživjela je tu mržnju koja je toliko naša, koja je bila uspavana, ali ne i izumrla. Suočeni s provalijom u koju smo padali, svi smo tražili krivce da nas opravdaju.. Je ljudski. Osvrnuli smo se na staru Španiju od dve Španije: vratili smo se mržnji i okrivljavanju drugih.

Vratili smo se na to da okrivljujemo druge i mrzimo ih

U Kataloniji su našli krivca po imenu Španija, a neki su ga mrzeli. Desničari su pronašli krivca, koji se zvao José Luis, i mrzeli su to. Godinama kasnije nastavljaju da žive od prihoda od te mržnje, pretvorene u strah. Sada ga zovu "Pablo", a on strah od starijih pretvara u zakletve. I ljevica je našla svog krivca i njihovi fetiši. zvali su ih rezovi, kapitalizam, neoliberalizam, bankarstvo, IBEX,… da sumiramo u jednu riječ: Rajoy. I tu nastavljaju, jačajući svoju mržnju i tražeći nove objekte građani one koje treba mrzeti kada Mariano nestane. Što će biti uskoro.

Ali već ranije, 2011. godine, napetost je bila nepodnošljiva, a ulice su bile pune ogorčenih ljudi. Srećom, to ogorčenje je našlo kanale i završilo ulazak u Kongres 2015. Ovog puta smo uradili stvari bolje, moramo priznati. Uzdržani bijes nije upao u parlament, kao nekada, u savezu grubom silom, sa trorogom šeširom i pištoljem u ruci, već sa dredovima, ljubljenjem prijatelja i dojenjem beba. Ušao je sa svim legitimitetom i sa svim pravom, a da nije počinio podlosti nasilnog otvaranja vrata.

Međutim, dešava se da je legitimnost neophodna, ali ne i dovoljna. U ovoj Španiji godina 2010, prestali smo da viđamo pogrešnu osobu u komšiji. Vraćamo se da proglasimo ono što su Španci uvek vikali: da je komšija momak koga vredi mrzeti i prezirati. Mržnja je preplavila sve, najpribližnijim mogućim stilom, ma koliko se sada za naše pretke koristilo neizgovorivih sredstava: twitter, facebook, forumi, whatsapp. Stara mržnja je obukla novu odjeću kako bi stvorila ljutu, beznadežnu generaciju koja treba da prepozna lica krivaca. Ali onima koji imaju iskustva, sve ovo nije zavarano: Ovo nije promjena, ovo je uobičajeno. Ova djeca danas su naši reinkarnirani djedovi i bake: isto lice, isti bijes, ista slijepa gorčina.

Koliko su mladi stari: kako je krajnje skupo i predvidljivo!

Oni već zauzimaju mjesto u parlamentu i društvu. Ali praktično se ništa nije promijenilo za sto godina: jedva da je odjeća u koju je obučena mržnja, nikada njen temelj. Praunuci su klonovi svojih pradjedova i prabaka.

Na sreću, nije sve tako. Uz mržnju živi nada i iskrena želja za poboljšanjem. Uz ogorčenost, postoji i želja za izgradnjom. Kulturniji smo i spremniji nego u prošlosti. Problem je što, za sada, loše potiskuje dobro. U njima smo. Neki proklamuju da sam “ja sam promjena”, a smatraju da je taj proglas demokratski. Ali promjena ili jesmo svi ili je neće biti. Ne možete se promijeniti tako što ćete okrenuti leđa dijelu društva. A istina je da polovina Španije mrzi Narodnu stranku, ali se druga polovina užasava Podemosa, tako da oboje nisu u stanju da vode bilo šta što nam svima služi.

Pola Španije mrzi Narodnu stranku, ali druga polovina se plaši Podemosa, tako da oboje nisu u stanju da vode bilo šta što radi za sve nas.

Rad tranzicionih roditelja, sad baka i dedova, sad skoro mrtvih (neki definitivno mrtvi) se raspao. Vraćamo se u dvije Španije, pri čemu je jedna nasmrt uplašena, druga puna mržnje, a obje suprotnom pripisuju ulogu krivca. Dakle, za mnoge je onaj ko gradi mostove kukavica izdajica svojih principa, a ko god ih dinamizira je koherentan borac za jedine prave ideale.

Neki piju iz mržnje. Drugi od straha:

Trebat će vremena da se rane zašiju dok se netolerancija ponovo ne smanji. Godine krize, nepravde, brutalno siromaštvo i nejednakost koja nas okružuje, zakopali su naša srca u živo kreč, a zatim ga ekshumirali da bi ga razotkrili usred Kongresa. I iako svi vjeruju da je krivac drugi, Krivac je čitavo društvo koje devedesetih i 90-ih nije znalo da usvoji neophodne reforme da bismo, kada stvari krenu po zlu, bili spremni. Nije donesena korektivna mjera. Nema duboke promjene koja bi nas poboljšala izvan površine. "Već nam ide prilično dobro", činilo se da smo pomislili. Da ništa ne diramo, da nikome ne smetamo, da niko ne diže demonstracije protiv nas zbog napada na njihove privilegije, pustimo da se zanesemo... Ni u teritorijalnom, ni u ekonomskom, ni u socijalnom aspektu nisu bile reforme koju su svi stručnjaci preporučili, a koja bi se pripremila za budućnost. Nije bilo ambicije ili osjećaja za državu. "Neka izmišljaju", rekao je pradjed Unamuno. „Pustite druge da se reformišu“ Aznar i prvi Zapatero proklamovali su sami sebi, suodgovorni za balone i fiktivne poraste. A pošto nisu izvršili reforme kada su mogli, Zapatero i Rajoy su kasnije morali da usvoje divlje rezove, kada je bilo prekasno za bilo šta drugo.

Hoćemo li ostati zaglavljeni u ovoj situaciji ili je to privremeno? Ne znamo još. Naša budućnost u velikoj meri zavisi od toga šta će se desiti od danas do 26. juna: veličina ili beda, sebičnost ili velikodušnost onih koji odlučuju u naše ime. Važno je, i to mnogo, ako se konačno odlučimo za vladu harmonije ili vladu sukoba. Nije isto. Neće biti isto. A ako ne bude vlasti, ako konačno dođemo do 26-J, građani će reći svoje. Onda će doći naše vrijeme. Postaje neophodno da udarimo zadnjicu dvije Španije koje se gledaju u ogledalo, mrze jedna drugu, boje se i trebaju jedna drugu. Samo ako to uradimo ovako, izvući ćemo se iz ovoga.

"harmonija je bila moguća“, moto je koji nam je napustila era Adolfa Suareza i Santiaga Carrilla. Sada, nakon ove proklete decenije, sve smo protraćili i vratili se ogorčenosti, zaboravljajući da mrski odraz koji vidimo jedni drugima u očima nije slika u koju gledamo, već naše vlastito odvratno lice.

Prije 37 godina, tajno i usred Strasne sedmice, Adolfo Suárez je imao hrabrosti da legalizira Komunističku partiju, suočavajući se s cijelom istorijom mržnje kako bi je prevazišao. Sada, ono što se dešava iza kulisa i usred Strasne sedmice u 2016. zauvek će obeležiti našu budućnost. Postoje samo dvije vladine opcije: saglasnost ili isključenje. Ili ćemo postići široki dogovor između različitih strana koje popuštaju i rade zajedno, ili ćemo se odlučiti za frontizam koji se nameće protivniku.

Posljedice odabira jednog ili drugog puta bit će vrlo različite.