2017: Terorizam u zapadnoj Evropi

Oni rođeni 1990. ili 2000. godine mogu misliti da živimo u posebno lošim vremenima u pogledu terorizma i nasilja. Konkretno, čini se da terorizam jeste pustoši Evropa. Svakog mjeseca tu i tamo se pojavljuju vijesti, informacije o policijskim akcijama koje ometaju ćelije džihadista koje su se spremale izvršiti strašne napade. A drugi put se ništa ne poremeti, pa konačno trpimo napade. Javljaju se kada se najmanje očekuje, u zemlji u kojoj se najmanje očekuje, a nanose nam ljudsku štetu, često znatnu.

Ipak, preporučljivo je otvoriti krug i pogledati u perspektivi. Istina je da se terorizam u Evropi ne povećava. Istina je da je u posljednje dvije-tri godine došlo do oporavka, ali dugoročniji podaci (koji jedino vrijedi uzeti u obzir ako se želi znati istina) su konačni.

Posebno su sedamdesete i osamdesete bile mnogo gore nego danas. Terorizam je, dakle, uticao na srce nekih evropskih društava mnogo više nego sada, jer, nadalje, njegovo porijeklo nije bilo u uvezenim ideologijama ili vjerskim fanatizmom, već u stvarnosti naših zemalja.

Ova jednostavna činjenica trebala bi nas zastati kada optužujemo druge, posebno islamski terorizam, da su prouzročili svo zlo sada. Terorista, gotovo uvijek, nanosi mnogo više štete u svojoj zemlji ili njenoj blizini nego izvan nje. To se desilo sa našim evropskim terorizmom u drugoj polovini 20. veka, a dešava se i danas sa terorom koji dolazi sa Bliskog istoka. Tamo je, u Egiptu, u Tunisu, u Iraku ili u sjevernoj i centralnoj Africi, mnogo više nego ovdje, gdje nanosi najveću štetu. Evropski mediji, koliko god da su fokusirani na naše sopstvene strahove, praktički nam govore samo o napadima u Madridu, Berlinu, Briselu ili Londonu. Ali ima mnogo terorizma, mnogo ozbiljnijeg, i još okrutnijeg, koji se nekažnjeno dešava, hiljadama kilometara od Evrope.

Znači li to da ne moramo biti budni, da možemo opustiti napetost u borbi protiv terora? Ne. Upravo suprotno. Borba protiv nasilja je možda najvažnija za koju čovječanstvo mora nastaviti da se bori, a Evropa mora biti u prvom planu. Jer ako smo mi Evropljani morali nešto da naučimo iz sopstvenog terorizma 20. veka, to je da su nasilnici stavljeni u zalivu policijskim ili sudskim akcijama, ali na kraju su poraženi samo kada im podrška opadne u društvima koja, čak i minimalno, , daju im pokrivenost.

I dalje ćemo trpjeti napade, ali prije ili kasnije zemlje, područja u kojima teror skuplja podršku i vođe, počet će okretati leđa ovim idejama. Bez sumnje, mnogi se već, na mjestima koja su bila njihova početna legla, odbacuju nasilni fanatizam, iako će taj proces biti spor i imat će dolaske i odlaske godinama, jer su složena društva i jer je siromaštvo uvijek poticaj za nasilje.. Ali konačno će se ovo ludilo na kraju raspasti kao što se uvijek događa s onima koji žele promijeniti suživot da bi se nasilno nametnuli. Ljudi, svuda, uglavnom samo žele da žive svoje živote u miru. Teroristi, ako je društvo čvrsto protiv njih, nikada neće postići svoje ciljeve. Dakle, islamski terorizam će na kraju nestati kao i svi drugi prije, i kao što će se dogoditi sa svim onima koji će se pojaviti u budućnosti. Njegovo vlastito društvo, ono u kojem je nastao i rastao, poraziće ga.