2×1: Ono što ljevica neće prepoznati o minimalnoj plati

Jedan od zvjezdani prijedlozi dokumenta koji Možemo  predstavljen PSOE-u 15. februara je a značajno povećanje minimalne plate u Španiji. Da li je to dobra ideja?

Među najčešćim opsesijama na ljevici je nesumnjivo podizanje minimalne plaće. Na 700, na 800, na hiljadu eura mjesečno... Izborna obećanja se nižu, toliko da to ponekad izgleda kao tombola. Ko daje više?

Ono što nam ljevica nikada neće reći je da svaka ekonomska odluka ima obavezu i zasluge, lijepo lice i ne tako lijepe posljedice. Zaboravit će na drugo. Uvijek.

Da bi se razumeo problem, čovek to mora znati plata je cijena. To je cijena koju poslodavac plaća za korištenje radne snage osobe. Na tržištima, cijene Nastaju "ukrštanjem ponude i potražnje". Ako ima mnogo onih koji nude vaš proizvod (u ovom slučaju vaš lični rad), a malo onih koji ga traže, cijena pada, jer ima mnogo izbora, dok ako se dogodi suprotno, cijena raste. To je sve. Tržišni ekonomisti kažu da mehanizam funkcioniše i da je stvar ostaviti na miru i ne mešati se. Cijene rastu ili padaju sve dok se ne postigne ravnoteža u kojoj se svi ponuđeni proizvodi konačno kupuju po ravnotežnoj cijeni. Teoretski, dakle, ne bi trebalo biti nezaposlenosti. Ne može biti na idealnom tržištu.

Zašto onda postoji nezaposlenost u stvarnom svijetu?

Recimo mali nivo nezaposlenosti resursa je neizbežan. Desničarski ekonomisti će prepoznati da postoji mala stopa nezaposlenosti koja se objašnjava uvrštavanjem novih radnika kojima je potrebno kratko vrijeme da budu ubačeni, neophodnim prilagođavanjem tehnološkim promjenama, rotacijom između jednih i drugih djelatnosti, zamjenama generacije, zbog porodičnih promjena koje zahtijevaju promjenu adrese i posla... ali svi ovi faktori mogu generirati 2% ili 3% nezaposlenosti. Ne mnogo više.

Ali zašto je nezaposlenost toliko veća od toga?

Ako to pitamo, desničarski ekonomisti dobijaju otkaz. Kažu da ako je tolika nezaposlenost, može i biti jer insistiramo na ignorisanju tržišta. Tržište koje radi samostalno bi postiglo razumne dogovore. Ali naravno, nećemo mu dozvoliti. Zamagljujemo se tako što namećemo šta je pristojno, a šta nije, utvrđujemo maksimalne sate koje se moraju ispuniti, plate koje se moraju isplatiti, granice ovoga i onoga...

A onda dolazi problem. Problem se zove rigidnost, a plaća se visokim stopama nezaposlenosti. I oni ispod to plaćaju.

Baki treba pomoćnik satima, jer živi sama i ima stvari koje više ne može sama. Ima prihvatljivu penziju od 1.000 eura mjesečno, a može unajmiti nekoga da joj pomogne nekoliko sati dnevno u zamjenu za 400 eura mjesečno (plus 50 za doprinose). Baka računa i vidi da će joj nakon tih isplata ostati 550 eura mjesečno za troškove. Možete si to priuštiti. Zato odlučujete da nekoga zaposlite. Ali onda naiđe na zakon. Država, jer se isplati, odlučuje, na primjer, da ti odrađeni sati ne vrijede manje od 550 eura (plus 75 doprinosa). Tada će baka biti primorana da ponovo računa da bi nakon isplate te plate ostalo besplatno 375 eura mjesečno. Ne bih mogao živjeti s tim.

Dakle, starica ima dva mogućnosti:

1. Odustani od zapošljavanja bilo koga i prođite najbolje što možete. Ako bude, imat ćemo jednog nezaposlenog više nego što je potrebno, nezaposlenog koji ne bi postojao da Papa Estado nije insistirao da nam sam riješi probleme.
2. Prekršiti zakon, rizikujte i platite nekome 400 eura mjesečno ispod haube. Tako baka uštedi, osim toga, 50 eura mjesečno. Ako bude, imat ćemo još jedan potopljeni posao. I bogatija baka. I radnik bez pokrića. I država koja neće ubirati doprinose, niti porez na dohodak.

U Norveškoj bi prvo rešenje pobedilo ubedljivo. U Španiji, druga opcija ima dobre šanse za uspjeh. U oba slučaja, za društvo u cjelini, imaćemo više nezaposlenosti, ili više potopljene ekonomije, ili oboje u isto vreme. Pretvarajući se da dostojanstveno čini radnika, ono što vladina mjera postiže je slanje radnika u nezaposlenost ili nedostatak socijalne zaštite. Oštećeni su oni koji misle da brane, jer radnike koji zarađuju 2.500 eura mjesečno sve ovo ne pogađa. To utiče na one ispod.

na putu do toga drugi efekat prema pro-tržišnim ekonomistima: određivanjem ili povećanjem minimalne plaće, manja je potrošnja (potražnja) u društvu u cjelini. Baka će uštedjeti dio svoje penzije, a ovaj dio će se vratiti u ekonomski ciklus tek nakon mnogo vremena. U međuvremenu, taj novac će biti neaktivan. As manje kvalifikovani dio društva ostaje nezaposlen, onaj čije su ravnotežne plate ispod minimalne zarade utvrđene odozgo.

Nakon uvođenja minimalne plate, društvo u cjelini je osiromašeno. Pada na više stope nezaposlenosti, potopljenu ekonomiju i eksploataciju radne snage. Javni računi trpe: biće manje prihoda i neće moći da podmire potrebe za rastućim subvencijama. novi i razarajući začarani krug će preuzeti ekonomiju zemlje.

Ministar ekonomije Podemosa će tada imati ozbiljan problem. Ali on će nam reći da je kriva Trojka. Vjerovatno.

@josesalver