Prekomjerna težina terorizma u medijima

Povodom današnjih napada u Mančesteru spašavamo zapis koji smo prije dva mjeseca objavili na istom sajtu, nakon napada u Londonu.

Prvobitno objavljeno 23. marta 2017:

Godinama smo to živjeli u Španiji. Svaki napad, svaki novi čin varvarstva koji je ETA počinila 80-ih i 90-ih, širili su, pojačavali, mediji. A sama činjenica da je to bio publicitet poslužila je kao poticaj teroristima da počine sljedeći zločin.

Toliko da je teroristička grupa na kraju tražila veće prisustvo, veći uticaj, pokušavajući da ubija na način koji bi imao najveći medijski uticaj. Tako su dolazili najkrvaviji napadi, oni čija imena još pamtimo (Hipercor) ili oni koji su na stol unijeli dodatne doze okrutnosti (Ortega Lara, Miguel Ángel Blanco).

Prolazak godina pokriva stotine ubijenih ljudi plaštom zaborava, ali upravo njihov uticaj na medije znači da se nekolicina, upravo pomenutih, i dalje pamti. Imali su nešto drugačije: unijeli su zaokret koji ih je pretvorio u ikone koje je bilo nemoguće zaboraviti.

Danas patimo od druge vrste terorizma. To je vjerski zasnovan teror koji je spreman da se žrtvuje, a to ga čini još opasnijim u svojim korijenima. Ali to je, prije svega, teror koji je rođen s naučenom lekcijom, u društvu u kojem su mediji mnogo više, neposredniji i, također, skloniji senzacionalizmu nego ikad.

Za razliku od drugih terorizama, džihadisti nisu započeli oklijevajući, a zatim povećavali dozu nasilja, sve dok ga na kraju nije progutalo vlastito varvarstvo, kao što se dogodilo evropskom terorizmu u 20. stoljeću. Naprotiv: teror koji trpimo danas je počeo tako što je ubio ne jednu, dvije ili tri osobe, već dvije hiljade, dvije stotine, pedeset odjednom. To je terorizam koji iskorištava novi oblik straha, koji se ne zasniva na strahu od sljedećeg napada, već na sjećanju na prošle napade.

Ovo je jedini način da se objasni zašto su najnoviji napadi toliko prisutni u medijima kada je, objektivno, njihov obim mnogo manji od onih koji su im prethodili. Džihadisti su posao odradili odmah, u prvim godinama djelovanja, a sada se za sada ograničavaju na život od prihoda, tako da su usamljene akcije izolovanih ludaka, jedva povezanih s autentičnom kriminalnom organizacijom, dovoljne za njih, da održavaju plamen živim. Nastavak njihovog varvarstva nikada nije bio tako jeftin za varvare: mediji i klima stvorena u zapadnom javnom mnjenju, svakodnevno im to stavljaju na tanjir.

U stara vremena IRAS-a i ETAS-a, Crvenih brigada i Baader-Meinhofa, terorista rođenih iz malih lokalnih uzgajališta, već je bilo dosta rasprava o tome da li da objavljuju svoje akcije ili ne.

Danas je ta debata aktuelnija nego ikad. Jučer je u Londonu troje ljudi ubio izolovani momak, nasilan, ali jedva u srodstvu sa onima koji će ubirati plodove njegove akcije. Događaj je uživao zaista neproporcionalno prisustvo i društvenu pažnju uzimajući u obzir njegovu pravu dimenziju. Prije nekoliko godina, nekoliko evropskih država je podnosilo neprekidne i mnogo gore udarce bez puno buke, a ponekad i sa grižom savjesti zbog objavljivanja svoje situacije. Danas se čini da je nestala rasprava o tome zašto toliko, i tako slabo, pojačavamo napade čiji je jedini cilj (od onih koji vuku konce iz daljine) upravo da ih pojačamo da ne živimo u teroru, već u mržnji.

Trebalo bi da otvorimo raspravu, jer je to problem. Nećemo raspravljati o potrebi autocenzure prilikom širenja ove vijesti ili bilo čega sličnog. U svijetu poput današnjeg, punom mreža i neformalnih sredstava komunikacije, ne postoji mogućnost da pobjegnemo od onoga što javnost odluči tretirati kao "virusno". Napada će biti i dalje i ljudi će nastaviti da im pružaju masovnu prisutnost na Internetu, iako će sve televizijske stanice u svijetu insistirati da to ućutkaju. Ne možemo si pomoći.

Ali treba da otvorimo debatu, ne da bismo sprečili širenje terora, već da bismo se zaštitili od posledica mržnje. Jer moramo imati na umu da teroristi, uprkos svom imenu, znaju da su izgubili bitku terora. Nastavit ćemo putovati uprkos vama. Nastavićemo da živimo, seleći se sa jednog mesta na drugo, unutar Zapada, bez opasnosti da nas njegovo prisustvo vuče nazad. Niko neće otkazati putovanje u London, Berlin ili New York jer se napad upravo dogodio, nakon dva ili tri dana odmah nakon što se dogodi. Terora nema i neće ga biti.

Ali, s druge strane, ponavljanje vijesti o događajima poput jučerašnjeg u Londonu, budući da ne stvara teror, stvara mržnju, segregaciju i isključenost. I upravo o tome se radi. Rast pojedinih partija i određenih diskursa širom Evrope i Severne Amerike nije slučajnost. Ta mržnja je uspješno naslijeđe džihadističkog terorizma. Više od terorista, momci iz ISIS-a stvaraju ogorčenost prema ljudima za koje tvrde da brane. Ova rastuća ogorčenost podstiče razdvajanje između muslimanskog svijeta i ostatka čovječanstva. U tome leži veliki trijumf fundamentalista, jer je ta odvojenost između muslimana i ostalih ono što daje smisao njihovom vlastitom postojanju i ono što ih čini jakima u svojim uporišta.

I, iako u ovom trenutku ne možemo spriječiti da se to dogodi, treba barem toga biti svjesni i ne davati toliko municije neprijatelju.