Odlazite, g. Sanchez.

Mnogi od nas su odrasli uz hegemonistički PSOE. Stranka je mogla dobiti ili izgubiti izbore (generalno ih je pobjeđivala), ali njen cilj je uvijek bila vlada Španije i nikada nije napuštala orbitu od 130-200 poslanika. Tako je bilo i tako je izgledalo da će uvek biti.

Međutim, prije sedam mjeseci PSOE je dobio 90 poslanika i jedva je zadržao drugo mjesto među španskim strankama. Bilo je to nešto bez presedana, katastrofalno, ali ništa se nije dogodilo. Tada je, prije mjesec dana, ostvario 85, prednost u sjedištima u odnosu na treće strane je još malo smanjena, a distanca u odnosu na prve dostignute nivoe do sada neviđena.

Procjena izbornih rezultata uvijek se zasniva na njihovom ukrštanju sa nedavnim očekivanjima. A pošto su očekivanja za PSOE bila, za izbore 26-J, čak i gora od konačnog izbornog rezultata, neuspjeh drugih oduzeo je iz umova socijalista njihovu vlastitu monumentalnu katastrofu.

Ali podaci su podaci. Nema se gdje sakriti i nema načina da se prevariš. Pedro Sánchez je doveo PSOE do dva najgora rezultata u svojoj istoriji, daleko. Svoju stranku je ostavio iza sebe kao nikada do sada, bez odbrane pred solidnošću Narodne stranke. Sánchez je pretvorio PSOE u bespomoćnu stranku, izgubljenu u malim bitkama za hegemoniju... na lijevoj strani. Ko vas je vidio i ko vas vidi, Socijalistička partija, kako se zadovoljavate borbom za ulogu drugog komandanta.

Sada PSOE mora birati između olakšavanja Rajoyeve investiture, stvaranja novog parapea za pregovore ili forsiranja trećih izbora. Danas niko ne zna šta će dođavola Sančez uraditi, a ta ista nedoslednost je najveći dokaz njegovog neuspeha. No, bez obzira da li na kraju popusti Rajoyu ili izazove održavanje trećih izbora, on ne bi imao nikakvu ulogu, bilo kao vođa opozicije ili kao kandidat za predsjednika vlade na novim izborima.

Na čekanju je savezni kongres, koji se nikada ne održava jer je stranka uvijek na pogrešnoj nozi, čeka čudo koje nikad ne stiže, vlast kojoj se nikad ne pristupi, magičnu odluku koja raščišćava maglu...

Ali dosta ometanja: ne mogu više čekati. Oni moraju hitno da traže zamjenu i morali bi biti u poziciji da je plasiraju javnosti kada novi kurs počne, odnosno vrlo brzo.

Oni će to uraditi? As? Gdje bi trebali gledati?

PSOE je u hitnoj situaciji i mora to hitno prepoznati. Ako nije u pravu, stranka će produbiti neefikasnost u kojoj je već neko vrijeme zaglavljena. Nadalje, tu je i novina: u političkoj panorami postoji zamjena koja upravo čeka da PSOE napravi posljednju grešku, spreman da je istisne: njegovo ime je Podemos. Podemos će to moći postići samo ako mu socijalisti raščiste put. A Sánchez je veliki igrač.

Stoga se PSOE mora odlučiti za sigurnu vrijednost. Ne može sebi priuštiti eksperimente. Morate izabrati dobro poznatog kandidata (bilo da su izbori pre kraja godine ili ne, nema vremena da novajlija stekne iskustvo i na kraju utiče na javno mnjenje). Novi lider mora da obezbedi solidan, konsolidovan fond glasova koji garantuje PSOE-u da od početka neće izgubiti zemlju od oko četiri miliona glasova. S obzirom na to, kandidat bi trebao sumar neka dodatna dodana vrijednost onih koji danas mogu mobilizirati dio biračkog tijela, ma koliko mali: mamac koji neke zakači, a da ne uplaši druge. Kandidat, na primjer, može imati invaliditet, ili biti žena, ili imati južnjački naglasak, pored toga što već ima političku karijeru. Naravno, ne možete biti stariji od pedeset godina (poželjno je da imate manje od četrdeset godina). Što više ovakvih karakteristika, koje se danas mogu društveno visoko vrednovati, koje daju plus, to bolje: kandidat mora kombinovati nježno novo sa dosljednim.

Ta osoba postoji i zaista je samo jedna. Nešto više joj ide u prilog činjenica da se Susana Díaz ne sviđa određenim sektorima, rafiniranim ili profinjenim. Odvratna je i činjenica da je to najlijevijim srcem Španije, koje sada personificira polovina Podemosovog biračkog tijela. Opsesija PSOE-a Podemosom gotovo ga je koštala opstanka, i zato je došlo vrijeme da se partija fokusira na sebe i svoje vrijednosti, sviđalo se to onima oko nje ili ne. Samo na taj način će moći da povrati tlo. Zatim, sa bisasom ponovo napunjenom sa sedam ili osam miliona birača, moći će da pregovara sa trećim stranama sa jedine pozicije sa koje je PSOE to uvek činio: hegemonije. Ali, u međuvremenu, Socijalističkoj partiji je potrebna određena samozaokupljenost, povlačenje u svoju suštinu, upotpunjavanje nekim novinama koje su možda samo kozmetičke, ali koje će biti privlačne prosječnom biraču koji nije previše politiziran ili zainteresiran: glasač ko želi novinu ali ne dubinu. . Ovaj glasač zahtijeva novog, lako prepoznatljivog lidera, drugačiji i prizeman ton, jasan, snažan govor koji se vraća na ono što je Socijalistička partija bila i ostavlja Sánchezove meke forme u kutu dok se kasnije ne mogu oporaviti. pregovarati, ali uvijek sa pozicije snage i superiornosti.

Kandidat koji sve ovo može postići ima samo jedno ime i svi znamo šta je to. Oni već kasne.