[Predistorija] Šta ako bismo izabrali predsjednika kao u Sjedinjenim Državama?

Članak prvobitno objavljen 14. jula 2018

U ovim danima nove vlade PSOE, novih kandidata za predsjednika Narodne stranke, puno razmišljamo o "predsjednicima". Iz tog razloga smo se zapitali ko bi bio naš predsjednik da ga kao u Sjedinjenim Državama biramo?

Odgovor je da nemamo pojma, jer naš sistem nije predsjednički nego parlamentarni, naša izborna jedinica je pokrajina a ne država, i zato što... pa za mnoge druge detalje koje nećemo razvijati.

Ali ovo je jednostavna igra pa hajde da dosta pojednostavimo: zamislite da su naše provincije bile poput svake od država zemlje Trumpa i Hillary. Hajde da iskoristimo podatke koje imamo da vidimo kakvo ludilo dobijamo.

Tamo predsjednika bira grupa delegata, ukupno 538. Svaka država određuje broj jednak zbroju svojih predstavnika (kongresmena) i senatora. Zatim, kada je u pitanju imenovanje predsjednika, svi delegati iz te države će glasati za kandidata koji je pobijedio u toj državi, makar i sa jednom razlikom u glasu. Dakle, možete osvojiti predsjedništvo u glasovima, ali ga izgubiti u delegatima za Sjedinjene Države u cjelini. U stvari, ovo se dogodilo Hilari Klinton, koja je pobedila Trampa za skoro tri miliona glasova, ali je poražena jer je dobila samo 232 delegata u poređenju sa 306 koje je dobila njena rivalka.

Šta bi se desilo u Španiji kada bismo primenili takav sistem?

Na prvom mjestu smo pogledali posljednje održane opće izbore. Ako se u Americi odredi 538 delegata, u Španiji bi bilo 558 (350 poslanika i 208 provincijskih senatora). Ako ih distribuiramo po istim kriterijumima, imali bismo ovu mapu od 26-J-2016:

Da u Španiji imamo predsednički sistem kao što je američki, Rajoy bi bio predsednik prema izborima 2016. i... on bi to bio i danas, jer ne bi bilo nezadovoljstva ili bilo čega sličnog što bi moglo da ima sprečio ga.

Ali bilo bi i drugih čudnih razlika. Drugo mjesto, ne po glasovima nego po delegatima, zauzeo bi Pablo Iglesias, umjesto Pedra Sancheza. Osim toga, u nekoliko pokrajina Katalonije i Baskije mogao bi nastati paradoks da bi nacionalistički kandidat koji nije baš pretendirao na mjesto predsjednika trijumfovao, jer je za to potrebno prisustvo u cijeloj Španiji. Oni bi dakle bili neka vrsta nekandidata ili protestnih kandidata. Konačno, Albert Rivera bi dobio odličnu krofnu, apsolutnu nulu u broju delegata, što je bitno.

Ali danas su se stvari toliko promijenile da možda ne bismo trebali gledati u 2016. već na trenutnu realnost. Ekstrapoliranjem trenutnih istraživanja na kartu Španije i dodjeljivanjem predstavnika kao u "Americi", dobijamo ovu kartu ažurirano od jula 2018:

Na hipotetičkim predsjedničkim izborima koji će se održati danas, s glasovima desnog centra podijeljenim gotovo jednako između PP i Ciudadanos, i s relativno istaknutim PSOE, ova stranka bi imala dovoljnu prednost da pobijedi u većini provincija, čak i da je u mnogima od njih s tijesnom marginom, i tako im oduzimaju delegate (sve njih). Sa ovim akreditivima, Pedro Sánchez bi, po svemu sudeći, bez većih problema bio izabran za predsjednika. Kandidat PP, zvan Soraya ili Pablo, dostigao bi više od stotinu delegata i časno, ali neproduktivno drugo mjesto. Dalje, Albert Rivera bi mogao ostvariti pobjedu u nekoliko provincija, koje bi ga, zbog velike naseljenosti, ostavile u manje ponižavajućem položaju nego 2016. Nenacionalistički kandidati bi poboljšali pozicije, i, konačno, Pablo Iglesias bi ostao daleko iza sjašenog od poplave Sánchez.

Naravno, ovo je samo vježba, igra. Da smo ovaj isti eksperiment izveli prije godinu dana, apsolutni pobjednik bi bio... Mariano Rajoy, koji je danas nestao sa političke scene. Ali da smo to uradili prije samo dva mjeseca!! Predsjedništvo bi je odvelo iz ulice Alberta Rivere.

Kao i stvari. Sve se može promijeniti u jednom dahu, jer je takvo javno mnijenje nestabilno i zato što američki sistem ispada radikalnim (po svojim efektima).

jose salver