Španjolska 2016: Između mržnje i straha

Ovi koji sada imaju četrdeset ili pedeset godina rođeni su kad je diktatoru ostalo još nekoliko godina života, a još su odrasli u mržnji. Njegovi su se roditelji bojali duhova prošlosti i mrzili su se zaštititi. Baviti se politikom, dakle, sastojalo se u bijesnom govoru o prošlosti: ratu, lošima, dobrima... Sedamdesetih nisu svi mrzili isto, jer su svi imali različite duhove, ali je mržnja ipak bila opća. Staro pitanje dviju Španjolskih bilo je vrlo živo u zemlji.

No pokazalo se da roditelji te djece, koja Oni su bili djeca mržnje jer su rođeni u građanskom ratu, oni su bili ti koji su ga zaustavili. Izgradili su bolju zemlju za svoju djecu, koja su tada bila djeca, u kojoj su umjesto odbacivanja drugoga naučili misliti da je, u najboljem slučaju, protivnik u krivu. Učili su svoju djecu da opraštaju i toleriraju različitosti. Tadašnjim roditeljima bilo je posebno teško prenijeti te vrijednosti, jer su im bile usađene suprotne. Ta generacija koja danas ima sedamdeset, osamdeset, devedeset godina zaslužuje veliko poštovanje. Njihova su djeca odrasla u zemlji u kojoj su se roditelji bojali i odrasli usred noćne more, ali su ih tjerali da žive s povjerenjem i mirno grade bolju budućnost.

I njihova djeca su ih slušala. Sazrijevali su u zemlji koja je očito išla naprijed: otvorenija, sve manje fundamentalistička i mnogo bolja za život. Mržnja i strah bili su stjerani u kut, zatvoreni u predgrađima kojima je bilo lako rukovati: četiri loše napravljena grafita, zidovi ili podovi unakaženi ljutitim porukama koje nitko nije uzeo u obzir. To je sve što je ostalo od rata:

Godine su prolazile, grafita je bilo sve manje, a odjednom su djeca sedamdesetih shvatila da su odrasli: trideset i nešto godina nakon početka svog puta imali su dobru zemlju u svojim rukama i vrijeme da preuzmu uzde.

Bilo je 2006.

Deset godina kasnije, sada, uzde ih još uvijek čekaju, odnosno prešle su ih. Umiru im roditelji, oni koji su potekli iz mržnje, a oni koji su trebali uzeti buktinju u ruke, vide kako predsjednik koji izgleda kao starac mjesecima govori ne svemu. U međuvremenu, mnoga njihova vlastita djeca iznenada su uletjela i također laktovima rekla ne. Atmosfera je ponovno ispunjena ogorčenošću.

Evo nas, opet, u sendviču između mržnje i straha, primamo ne desno i lijevo,  potpuno različiti negativi ali u praksi nerazlučivi. Napokon opet živimo među duhovima. One od prije pedesetak godina nazivane su “rat”, “komunizam”, “fašizam”, “razvrat”, “ETA”. Ovi sada se zovu "nezaposlenost", "rezovi", "IBEX", "Venezuela", "pigtails".

Što nam se dogodilo? Što je postalo s našom zemljom, s razumnim suživotom koji su gradili naši stari?

Ono što se dogodilo bila je brutalna ekonomska kriza za koju se nismo pripremili: pred kojom smo se, zapravo, razoružavali. Kriza koja je morala doći, ali koju nismo željeli predvidjeti. A kada je stigao, zatekao nas je kako živimo u mjehurićima koji su iznenada eksplodirali, ostavljajući nas u zraku, stotinu metara visoki i bez padobrana. U kratkom vremenu milijuni građana bačeni su na zemlju, odjednom: u bijedu, siromaštvo, iseljavanje. Milijuni sjemena su bačeni da rode još jednu generaciju mržnje.

Ovdje već imamo tu novu generaciju mržnje. Oni su oni koji su sada, unose strah u tijela naših starih.

Logično je da su mladi ljudi tako ispali: imaju sve razloge za ogorčenje. Ovo prokleto desetljeće kroz koje smo prošli sve nas je iznerviralo. I ranjiviji su. Oni nisu odgovorni nego žrtve, a imaju barem hrabrosti pobuniti se.

Svi smo mi krivi za društveni lom u koji smo se uvalili. Vlade nisu predvidjele: bile su zadovoljne statistikama koje su nudile izvrsne podatke o BDP-u, ali osrednje brojke o nezaposlenosti. Pomirili su se 2000., 2004., čak i 2008. da imaju čudesnu zemlju koja je ipak imala trostruko veću stopu nezaposlenosti od naše. Ta očigledna kontradikcija trebala je biti dovoljna da shvate da su mnoge stvari radili pogrešno: zemlja s petnaest milijuna doprinositelja ne može živjeti usred mjehura bogatstva i držati dva milijuna nezaposlenih. Ali tih godina ni vlade ni građani to nisu htjeli vidjeti. Nitko nije želio otkriti da ako se neke stvari ne zbrajaju dok je sve išlo tako dobro, to znači da će završiti potpuno krivo kad stvari krenu malo po zlu.

Kad su 2007. i 2008. stigle do neizbježnog, pada. A 2009. i 2010. surova stvarnost oživjela je našu mržnju koja je bila latentna, ali ne i izumrla. Suočeni s provalijom u koju smo padali, svi smo tražili krivce da nas oslobode.. Je li ljudski. Osvrnuli smo se na staru Španjolsku dviju Španjolskih: vratili smo se mržnji i okrivljavanju drugih.

Vratili smo se kriviti druge i mrziti ih

U Kataloniji su našli krivca, koji se zvao Španjolska, a neki su ga mrzili. Desno krilo pronašlo je krivca, čije je ime bilo José Luis, i mrzili su ga. Godinama kasnije nastavljaju živjeti od prihoda te mržnje, pretvorene u strah. Sada ga zovu "Pavao", a on strah od starijih pretvara u zavjete. Ljevica je također pronašla svog krivca i njegove fetiše. Zvali su ih rezovi, kapitalizam, neoliberalizam, bankarstvo, IBEX,... dok se ne sažme u jednu riječ: Rajoy. I tu nastavljaju, jačaju svoju mržnju i traže nove objekte građani one koje treba mrziti kad Mariano više ne bude ovdje. Što će biti uskoro.

Ali prije, 2011. godine, napetost je bila nepodnošljiva, a ulice pune ogorčenih ljudi. Srećom, ovo ogorčenje je pronašlo kanale i završilo ulaskom u Kongres 2015. Ovaj put smo, moramo priznati, napravili bolje. Suzdržani bijes nije upao u Sabor, kao nekada, u savezu s grubom silom, s trorogim šeširom i pištoljem u ruci, već s dreadlocksima, ljubeći prijatelje i dojeći bebe. Ušao je sa svim legitimitetom i sa svim pravom, a da nije počinio zlodjelo razbijanja vrata.

Događa se, međutim, da je legitimitet nužan, ali ne i dovoljan. U ovoj Španjolskoj godina 2010, U susjedu smo prestali vidjeti nekoga krivog. Još jednom proglašavamo ono što su Španjolci uvijek uzvikivali: da je susjed tip koji vrijedi mrziti i prezirati. Mržnja je preplavila sve, i to najbrutalnijim mogućim stilom, koliko god se danas koriste mediji koji su našim precima neizgovorljivi: Twitter, Facebook, forumi, WhatsApp. Stara mržnja obukla je novo ruho kako bi stvorila bijesnu, beznadnu generaciju koja treba identificirati lica krivaca. Ali one koji imaju iskustva, sve ovo ne vara: ovo nije promjena, ovo je isto kao i uvijek. Ova današnja djeca su naši reinkarnirani djedovi i bake: isto lice, isti bijes, isti slijepi gnjev.

Koliko su mladi ljudi stari: kako su izuzetno mršavi i predvidljivi!

Oni već zauzimaju mjesto u Saboru iu društvu. Ali praktički se ništa nije promijenilo u stotinu godina: jedva odjeća u koju je mržnja odjevena, nikad njen temelj. Praunuci su klonovi svojih pradjedova i baka.

Srećom, nije sve tako. Uz mržnju postoji nada i iskrena želja za poboljšanjem. Uz zamjeranje javlja se i želja za izgradnjom. Kulturniji smo i spremniji nego u prošlosti. Problem je što, trenutno, loše potiskuje dobro. Tu smo mi. Neki proklamiraju da sam “ja sam promjena” i vjeruju da je ta proklamacija demokratska. Ali promjena je ili u svima nama ili je neće biti. Ne možete se promijeniti okretanjem leđa dijelu društva. A istina je da pola Španjolske mrzi Narodnu stranku, ali druga polovica se užasava Podemosa, tako da su i jedni i drugi nesposobni voditi bilo što što služi svima nama.

Pola Španjolske mrzi Narodnu stranku, ali druga polovica se užasava Podemosa, tako da oboje nisu sposobni voditi bilo što što služi svima nama.

Djelo roditelja tranzicije, sada djedova i baka, skoro mrtvih (neki definitivno mrtvih) je propalo. Vraćamo se u dvije Španjolske, od kojih je jedna nasmrt prestrašena, druga puna mržnje, a obje suprotnoj strani dodjeljuju ulogu krivca. Tako je za mnoge onaj tko gradi mostove kukavički izdajnik svojih načela, a onaj tko ih dinamira suvisli borac za jedine prave ideale.

Neki piju iz mržnje. Drugi od straha:

Trebat će vremena za šivanje rana dok se nepodnošljivost ponovno ne smanji. Godine krize, nepravde, brutalnog siromaštva i nejednakosti koje nas okružuju, zakopale su naša srca u živo vapno, a zatim ga ekshumirali kako bi ga razotkrili usred Kongresa. I iako svi vjeruju da je krivac onaj drugi, Krivac je cijelo jedno društvo koje 90-ih i 2000-ih nije znalo donijeti potrebne reforme da, kad krene loše, budemo spremni. Nisu poduzete nikakve korektivne mjere. Nema dubokih promjena koje bi nas poboljšale izvan površine. "Već nam ide prilično dobro", činilo se da mislimo. Ne dirajmo ništa, nemojmo nikome smetati, nemojmo da itko diže demonstracije protiv nas zbog napada na njihove privilegije, pustimo se... Ni teritorijalno, ni ekonomski, ni socijalno nisu bile reforme koje su svi stručnjaci preporučivali, a koje bismo pripremili za budućnost. Nije bilo ambicija ni osjećaja za državu. "Neka izmisle", rekao je pra-pradjed Unamuno. “Neka se drugi reformiraju” proklamirali su interno Aznar i prvi Zapatero, suodgovorni za mjehuriće i fiktivni rast. A budući da nisu napravili reforme kada su mogli, Zapatero i Rajoy su kasnije morali prihvatiti divljačke rezove, kada je bilo prekasno za bilo što drugo.

Hoćemo li ostati zaglavljeni u ovoj situaciji ili je to nešto privremeno? Još ne znamo. Naša budućnost uvelike ovisi o onome što će se dogoditi od danas do 26. lipnja: o veličini ili bijedi, o sebičnosti ili velikodušnosti onih koji odlučuju u naše ime. Jako je važno hoćemo li se konačno odlučiti za vladu sloge ili za vladu sukoba. Nije isto. Neće biti isto. A ako ne bude vlasti, ako konačno dođemo do 26-J, riječ ćemo imati mi građani. Tada će doći naše vrijeme. Treba razbiti dvije Španjolske koje se gledaju u ogledalo, mrze, boje se i trebaju jedna drugu. Samo ako to učinimo na ovaj način, izvući ćemo se iz ovoga.

"Concord je bio moguć“, moto je koji nam je ostavila era Adolfa Suáreza i Santiaga Carrilla. Sada, nakon ovog prokletog desetljeća, protraćili smo sve i vratili se ogorčenosti, zaboravljajući da odraz pun mržnje koji vidimo u očima jedni drugima nije slika osobe koju gledamo, već naše vlastito odvratno lice.

Prije 37 godina, na tajnom zadatku i usred Velikog tjedna, Adolfo Suárez imao je hrabrosti legalizirati Komunističku partiju, suočivši se s čitavom poviješću mržnje kako bi je nadvladao. Sada, ono što se događa iza kulisa i usred Velikog tjedna 2016., zauvijek će obilježiti našu budućnost. Postoje samo dvije opcije vlasti: sloga ili isključenje. Ili postižemo široki dogovor između različitih strana koje popuštaju i rade zajedno, ili se odlučujemo za frontizam koji se nameće protivniku.

Posljedice odabira jednog ili drugog puta bit će vrlo različite.