2017: Terorizam u zapadnoj Europi

Oni rođeni 1990. ili 2000. možda misle da živimo u posebno lošim vremenima po pitanju terorizma i nasilja. Konkretno, čini se da terorizam jest pustošeći Europa. Svakog mjeseca tu i tamo se pojave vijesti, informacije o policijskim akcijama koje rasturaju džihadističke ćelije koje su se spremale počiniti strašne napade. A drugi put ništa nije poremećeno, pa konačno trpimo napade. Javljaju se kada se najmanje očekuje, u zemlji gdje se najmanje očekuje, a uzrokuju nam ljudske štete, često i znatne.

Ipak, preporučljivo je otvoriti krug i gledati u perspektivi. Istina je da terorizam u Europi ne raste. Istina je da je u posljednje dvije-tri godine došlo do oporavka, ali dugoročniji podaci (a to je jedino što vrijedi uzeti u obzir ako se želi znati istina) su konačni.

Posebno su sedamdesete i osamdesete bile mnogo gore nego danas. Terorizam je, dakle, zahvatio srce nekih europskih društava mnogo više nego sada, jer, nadalje, njegovo ishodište nije bilo u uvezenim ideologijama ili vjerskim fanatizmima, nego u stvarnosti naših zemalja.

Ova jednostavna činjenica trebala bi nas zastati kada optužujemo druge, posebno islamski terorizam, da su sada uzrokovali sve zlo. Terorist, gotovo uvijek, uzrokuje mnogo više štete na vlastitoj zemlji ili u njenoj blizini nego izvan nje. To se dogodilo s našim europskim terorizmom u drugoj polovici 20. stoljeća, događa se i danas s terorom koji dolazi s Bliskog istoka. Tamo ga ima, u Egiptu, Tunisu, Iraku ili sjevernoj i središnjoj Africi, mnogo više nego ovdje, gdje uzrokuje najveće štete. Europski mediji, fokusirani na vlastite strahove, praktički nam govore samo o napadima u Madridu, Berlinu, Bruxellesu ili Londonu. Ali postoji mnogo terorizma, puno ozbiljnijeg, pa i okrutnijeg, koji se nekažnjeno događa tisućama kilometara od Europe.

Znači li to da ne moramo biti na oprezu, da možemo opustiti napetost u borbi protiv terorizma? Ne. Upravo suprotno. Bitka protiv nasilja možda je najvažnija koju čovječanstvo mora nastaviti voditi, a Europa mora biti u prvim redovima. Jer ako smo mi Europljani išta morali naučiti iz vlastitog terorizma 20. stoljeća, to je da su nasilnici suzbijani policijskim ili pravosudnim radnjama, ali na kraju bivaju poraženi tek kada im opadne podrška u društvima koja, čak i minimalno, daju im pokrivenost.

Nastavit ćemo trpjeti napade, ali prije ili kasnije zemlje, područja u kojima teror prikuplja podršku i vođe, počet će okretati leđa tim idejama. Bez sumnje, mnogi već, na mjestima koja su bila njihovo početno leglo, odbacuju nasilni fanatizam, iako će taj proces biti spor i dolazit će i prolaziti godinama, jer su to složena društva i jer je siromaštvo uvijek poticaj za nasilje.. Ali konačno će ovo ludilo završiti raspadom kao što se uvijek događa s onima koji žele promijeniti suživot kako bi se nasilno nametnuli. Ljudi, posvuda, uglavnom samo žele živjeti svoje živote u miru. Teroristi, ako je društvo čvrsto protiv njih, nikada ne postižu svoje ciljeve. Dakle, islamski terorizam će na kraju nestati kao i svi drugi prije, i kao što će se dogoditi sa svim onima koji se pojave u budućnosti. Njegovo vlastito društvo, ono u kojem je nastao i rastao, porazit će ga.