Prevelika težina terorizma u medijima

Povodom današnjih napada u Manchesteru, spašavamo zapis koji smo objavili prije dva mjeseca na ovoj istoj stranici, nakon napada u Londonu.

Prvobitno objavljeno 23. ožujka 2017.:

Godinama smo to živjeli u Španjolskoj. Svaki napad, svaki novi čin barbarstva koji je ETA počinila 80-ih i 90-ih, bio je širen, pojačan od strane medija. I sama činjenica da je dobio publicitet poslužila je kao poticaj teroristima da počine sljedeći zločin.

Toliko da je teroristička skupina na kraju tražila veću prisutnost, veći utjecaj, pokušavajući ubijati na način koji bi imao najveći medijski utjecaj. Tako su došli do najkrvavijih napada, onih čija imena još pamtimo (Hipercor) ili onih koji su na stol donijeli dodatnu dozu okrutnosti (Ortega Lara, Miguel Ángel Blanco).

Prolaz godina plaštom zaborava pokriva stotine ubijenih, ali upravo njihov medijski odjek znači da se nekolicina, upravo spomenutih, još uvijek pamti. Imali su nešto drugačije: donijeli su zaokret koji ih je pretvorio u ikone koje je nemoguće zaboraviti.

Danas trpimo drugu vrstu terorizma. To je vjerski utemeljen teror koji je spreman žrtvovati se, što ga čini još opasnijim u svojim korijenima. Ali to je, prije svega, teror koji je rođen s naučenom lekcijom, u društvu u kojem su mediji mnogo više, neposredniji i, također, skloniji senzacionalizmu nego ikad.

Za razliku od drugih terorizama, džihadistički nije počeo neodlučno pa povećavao dozu nasilja, sve dok ga nije proždrlo vlastito barbarstvo, kao što se dogodilo europskom terorizmu u 20. stoljeću. Naprotiv: teror koji danas trpimo započeo je ubijanjem ne jedne, dvije ili tri osobe, nego dvije tisuće, dvjesto, pedeset odjednom. To je terorizam koji iskorištava novi oblik straha, koji se ne temelji na strahu od sljedećeg napada, već na sjećanju na prošle napade.

Samo tako se može objasniti zašto su najnoviji napadi toliko zastupljeni u medijima kada su, objektivno, razmjeri znatno manji od onih koji su im prethodili. Džihadisti su taj posao obavili odmah, u prvim godinama djelovanja, a sada su se, zasad, ograničili na život od prihoda, tako da je dovoljno samotno djelovanje izoliranih luđaka, jedva povezanih s autentičnom zločinačkom organizacijom. za njih, da održavaju plamen živim. Nastavak njihova barbarstva barbarima nikad nije bio tako jeftin: mediji, i klima stvorena u zapadnom javnom mnijenju, stavljaju im to svaki dan na tanjur.

U starim danima IRAS-a i ETAS-a, Crvenih brigada i Baader-Meinhofa, terorista rođenih iz malih lokalnih legla, već je bilo mnogo rasprava o tome treba li objavljivati ​​svoje akcije ili ne.

Danas je ta rasprava aktualnija nego ikada. Jučer je izolirani tip, nasilan, ali jedva u stvarnom srodstvu s onima koji će ubrati plodove njegovog djelovanja, ubio troje ljudi u Londonu. Događaj je uživao uistinu nesrazmjernu prisutnost i društvenu pozornost s obzirom na njegovu pravu dimenziju. Prije nekoliko godina nekoliko je europskih zemalja bez puno buke, a ponekad i s grižnjom savjesti, podnijelo kontinuirane i puno gore udarce zbog obznanjivanja svoje situacije. Danas se čini da je nestala rasprava o tome zašto toliko, i tako slabo, pojačavamo napade čiji je jedini cilj (od strane onih koji vuku konce iz daljine) upravo da se pojačaju kako bismo živjeli ne u teroru, već u mržnji.

Treba otvoriti raspravu, jer to je problem. Nećemo raspravljati o potrebi autocenzure prilikom širenja ove vijesti ili bilo čega sličnog. U svijetu poput današnjeg, punom mreža i neformalnih sredstava komunikacije, nema mogućnosti pobjeći od onoga što javnost odluči tretirati kao "virusno". Napada će biti i dalje i ljudi će im nastaviti masovno prisustvovati na internetu, iako će sve televizijske postaje u svijetu inzistirati na tome da se to ušutka. Ne možemo si pomoći.

Ali raspravu treba otvoriti, ne da bismo spriječili širenje terora, nego da bismo se zaštitili od posljedica mržnje. Jer moramo imati na umu da teroristi, unatoč svom imenu, znaju da su izgubili bitku protiv terora. Nastavit ćemo putovati unatoč vama. Nastavit ćemo živjeti, seliti se s jednog mjesta na drugo, unutar Zapada, bez prijetnje njegove prisutnosti koja nas vuče natrag. Nitko neće otkazati putovanje u London, Berlin ili New York zato što se napad upravo dogodio, nakon dva ili tri dana neposredno nakon što se dogodi. Terora nema i neće ga biti.

Ali, s druge strane, ponavljanje vijesti o događajima poput onog jučerašnjeg u Londonu, budući da ne stvara teror, stvara mržnju, segregaciju i isključivanje. I upravo se o tome radi. Rast određenih stranaka i određenih diskursa diljem Europe i Sjeverne Amerike nije slučajnost. Ta je mržnja uspješno nasljeđe džihadističkog terorizma. Više od terorista, ISIS-ovci stvaraju ogorčenje prema ljudima koje tvrde da brane. Ova rastuća ogorčenost potiče razdvajanje između muslimanskog svijeta i ostatka čovječanstva. U tome leži veliki trijumf fundamentalista, jer je ta odvojenost između muslimana i ostalih ono što daje smisao njihovom vlastitom postojanju i što ih čini jakim u njihovim uporištima.

I, iako trenutno ne možemo spriječiti da se to dogodi, trebali bismo barem biti svjesni toga i ne davati toliko streljiva neprijatelju.