Odlazite, g. Sánchez

Mnogi od nas odrasli su uz hegemonistički PSOE. Stranka je mogla dobiti ili izgubiti izbore (u pravilu ih je dobivala), ali njen cilj je uvijek bila vlada Španjolske i nikada nije napuštala orbitu od 130-200 zastupnika. Tako je bilo i tako će uvijek biti.

Međutim, prije sedam mjeseci PSOE je dobio 90 zastupnika i jedva zadržao drugo mjesto među španjolskim strankama. Bilo je to nešto neviđeno, katastrofalno, ali ništa se nije dogodilo. Zatim, prije mjesec dana, postigao je 85, njegova prednost u sjedalima u odnosu na treću stranu još je malo smanjena, a distanca u odnosu na prvo dosegnute razine nikad prije.

Procjena izbornih rezultata uvijek se temelji na njihovom presjeku s nedavnim očekivanjima. A budući da su očekivanja za PSOE, za izbore 26-J, bila još gora od konačnog izbornog rezultata, neuspjeh drugih oduzeo je umovima socijalista njihovu vlastitu monumentalnu katastrofu.

Ali podaci su podaci. Nema se gdje sakriti i nema načina da se prevarite. Pedro Sánchez doveo je PSOE do dva daleko najgora rezultata u svojoj povijesti. Ostavio je svoju stranku iza sebe kao nikada prije, bespomoćnu pred čvrstoćom Narodne stranke. Sánchez je pretvorio PSOE u bespomoćnu stranku, izgubljenu u malim bitkama za hegemoniju... na ljevici. Tko te vidio i tko te vidi, Socijalistička partijo, zadovoljavaš se borbom za ulogu sekundanta.

Sada PSOE mora izabrati između olakšavanja Rajoyeve investiture, stvaranja novog pregovaračkog paripea ili prisiljavanja na treće izbore. Nitko danas ne zna što će dovraga Sánchez učiniti, a ta ista nedosljednost najveći je dokaz njegovog neuspjeha. Ali bilo da na kraju popusti Rajoyu ili izazove održavanje trećih izbora, on ne bi imao nikakvu ulogu, ni kao vođa oporbe ni kao kandidat za predsjednika vlade na novim izborima.

Čeka se Savezni kongres, koji se nikada ne održava jer je stranka uvijek na krivoj nozi, čekajući čudo koje nikad ne dolazi, vladu kojoj se nikad ne pristupa, čarobnu odluku koja razbistri maglu...

Ali dosta ometanja: ne mogu više čekati. Moraju hitno tražiti zamjenu i morali bi to biti u mogućnosti plasirati u javnost kada novi tečaj počne, dakle vrlo brzo.

Oni će to učiniti? Kao? Gdje bi trebali tražiti?

PSOE je u hitnoj situaciji i mora je hitno prepoznati. Ako je u krivu, stranka će produbiti neučinkovitost u kojoj je već neko vrijeme. Nadalje, tu je i novost: u političkoj panorami postoji supstitut koji upravo čeka da PSOE napravi posljednju pogrešku, spreman da ga zamijeni: njegovo ime je Podemos. Podemos će to moći ostvariti samo ako mu socijalisti očiste put. A Sánchez je sjajan igrač.

Stoga se PSOE mora odlučiti za sigurnu vrijednost. Ne može si priuštiti eksperimente. Morate izabrati dobro poznatog kandidata (bili izbori prije kraja godine ili ne, novak nema vremena za stjecanje iskustva i utjecaj na javno mnijenje). Novi vođa mora osigurati solidan, konsolidirani fond glasova koji jamči PSOE-u da neće od samog početka izgubiti zemlju od oko četiri milijuna glasova. Kad se kaže, kandidat bi trebao sumar neka dodatna dodana vrijednost onih koji danas mogu mobilizirati dio biračkog tijela, ma koliko mali bio: mamac koji jedne zakači, a druge ne uplaši. Kandidatkinja, na primjer, može imati invaliditet, ili biti žena, ili imati južnjački naglasak, uz to što već ima političku karijeru. Naravno, ne smijete biti stariji od pedeset godina (poželjno je da imate manje od četrdeset). Što više ovakvih karakteristika, koje se danas mogu društveno visoko cijeniti, koje daju plus, to bolje: kandidat mora kombinirati nježno novo s dosljednim.

Ta osoba postoji i zapravo je samo jedna. Činjenica da Susanu Díaz ne vole neki sektori, profinjeni ili istančani, nešto joj više ide u prilog. Odvratna je i činjenica da je to odvratno najljevičarskom srcu Španjolske, koje sada personificira polovica Podemosovog biračkog tijela. Opsjednutost PSOE-a Podemosom umalo ga je koštala vlastitog opstanka i zato je došlo vrijeme da se stranka fokusira na sebe i svoje vrijednosti, sviđalo se to okolini ili ne. Samo tako će se moći oporaviti. Tada će, s ponovno napunjenom bisagom sa sedam ili osam milijuna birača, moći pregovarati s trećim stranama s jedine pozicije s koje je PSOE to uvijek činio: hegemonije. No, u međuvremenu, Socijalističkoj partiji treba određeno uživljavanje u sebe, povlačenje u svoju bit, nadopunjujući to nekim novitetima koji su možda samo kozmetički, ali će biti privlačni prosječnom biraču koji nije previše ispolitiziran i zainteresiran: koji želi novost ali ne i dubinu.. Ovaj glasač zahtijeva novog, lako prepoznatljivog vođu, drugačiji i prizemniji ton, jasan, snažan govor koji se vraća onome što je bila Socijalistička partija i ostavlja Sánchezove vlastite meke forme u kutu dok se ne mogu kasnije vratiti. pregovarati, ali uvijek s pozicije snage i nadmoći.

Kandidat koji sve to može postići ima samo jedno ime i svi znamo koje je to. Oni već kasne.