[Pretpovijest] Što ako biramo predsjednika kao u Sjedinjenim Državama?

Članak je prvobitno objavljen 14. srpnja 2018

U ovim danima nove PSOE vlade, također novih kandidata za predsjednika Narodne stranke, puno razmišljamo o "predsjednicima". Stoga smo se zapitali tko bi nam bio predsjednik da ga biramo kao u Sjedinjenim Državama?

Odgovor je da nemamo pojma, jer naš sustav nije predsjednički nego parlamentarni, izborna jedinica nam je pokrajina, a ne država, i zato... pa, zbog mnogih drugih detalja koje nećemo razvijati.

Ali ovo je jednostavna igra pa ćemo puno toga pojednostaviti: zamislimo da su naše pokrajine bile poput svake države u zemlji Trumpa i Hillary. Iskoristimo podatke koje imamo da vidimo do kakvih ćemo ludih stvari doći.

Tamo predsjednika bira skupina delegata, ukupno 538. Svaka država određuje broj jednak zbroju svojih predstavnika (kongresmena) i senatora. Zatim, kada dođe do imenovanja predsjednika, svi izaslanici te države glasat će za kandidata koji je tu pobijedio, makar to bila i razlika u jednom glasu. Dakle, možete osvojiti mjesto predsjednika u glasovima, ali izgubiti u delegatima za Sjedinjene Države kao cjelinu. Zapravo, to se dogodilo Hillary Clinton, koja je trijumfirala ispred Trumpa za gotovo tri milijuna glasova, ali je poražena jer je dobila samo 232 delegata u odnosu na 306 koliko je skupila njezina suparnica.

Što bi se dogodilo u Španjolskoj kada bismo primijenili ovakav sustav?

Prije svega osvrnuli smo se na posljednje održane opće izbore. Ako se u Americi imenuje 538 delegata, u Španjolskoj bi ih bilo 558 (350 zastupnika i 208 pokrajinskih senatora). Podijelivši ih prema istim kriterijima, imali bismo ovu kartu od 26-J-2016:

Da u Španjolskoj imamo predsjednički sustav poput američkog, Rajoy bi bio predsjednik prema izborima 2016. i... bio bi to i danas, jer ne bi bilo izglasa nepovjerenja ili bilo čega sličnog što bi moglo spriječio to.

Ali postojale bi i druge neobične razlike. Drugo mjesto, ne u glasovima nego u delegatima, pripalo bi Pablu Iglesiasu, umjesto Pedra Sáncheza. Nadalje, u nekoliko pokrajina Katalonije i Baskije mogao bi se dogoditi paradoks da trijumfira nacionalistički kandidat koji zapravo nije pretendirao na mjesto predsjednika, budući da je za to potrebna prisutnost u cijeloj Španjolskoj. Oni bi, dakle, bili neka vrsta nekandidata ili prosvjeda-kandidata. Napokon, Albert Rivera dobio bi gromoglasan rosco, apsolutnu nulu u delegatima, što je bitno.

Ali danas su se stvari toliko promijenile da možda ne bismo trebali gledati u 2016. nego u sadašnju stvarnost. Ekstrapolacijom trenutnih istraživanja na kartu Španjolske i dodjeljivanjem predstavnika kao u “Americi”, dobivamo ovu kartu ažurirana od srpnja 2018.:

Na hipotetskim predsjedničkim izborima koji će se održati danas, s glasovima desnog centra podijeljenim gotovo jednako između PP-a i Ciudadanosa, te s relativno istaknutim PSOE-om, ova bi stranka imala dovoljno prednosti za pobjedu u većini pokrajina, čak i ako u mnogima od njih tijesnom razlikom, te na taj način uzeti svoje delegate (sve). S tim vjerodajnicama Pedro Sánchez bi, izgleda, bez puno problema bio izabran za predsjednika. Kandidat PP-a, zvao se Soraya ili Pablo, dosegao bi više od stotinu delegata i počasno, ali neproduktivno drugo mjesto. Dalje, Albert Rivera bi mogao ostvariti pobjedu u nekoliko provincija, koje bi ga, budući da su vrlo naseljene, ostavile u manje ponižavajućem položaju nego 2016. Nacionalistički nekandidati poboljšali bi položaj, a na kraju bi ostao Pablo Iglesias daleko iza, rastavljen Sánchezovim naplavinama.

Naravno, ovo je samo vježba, igra. Da smo isti eksperiment napravili prije godinu dana, apsolutni pobjednik bio bi... Mariano Rajoy, koji je danas nestao s političke scene. Ali da smo to učinili prije samo dva mjeseca!! Predsjednik države bio bi preuzet iz ulice Alberta Rivere.

Tako su stvari. Sve se može promijeniti u tren oka, jer je toliko promjenjivo javno mnijenje i zato što se toliko radikalnim (po svojim učincima) pokazuje američki sustav.

Jose Salver