To spašavanje koje će biti besplatno

Pamtimo kao riba, pa su neki sigurno zaboravili: u ljeto 2007. u Sjedinjenim Državama izbila je financijska kriza, na što se naš predsjednik Zapatero nije obazirao.

No, uz predsjedničinu nevjericu, val krize je na kraju stigao i do nas, pojačan i ispravljen. Već je 2009. bilo očito da španjolski financijski sustav nije tako živ kao što nam je rečeno. Dapače, curilo je posvuda.

Zatim smo se našli uključeni u monumentalnu depresiju, a naše su se vlade kretale između početnih ekspanzivnih mjera za potporu gospodarskoj aktivnosti (2008.-2009.), koje su nas koštale dobrih nekoliko milijuna i još malo potopile, i naknadnih brutalnih rezova, usvojenih kada se te mjere nisu pokazale sposobnima za reaktiviranje gospodarstva. Konačno, bili smo uvučeni u spiralu rastućeg javnog duga i bježanja premija rizika (2010.-2013.).

No prije, kada smo ušli u 2009. godinu, već su počela neplaćanja pojedinaca, a bankovna neplaćanja (iznos kredita koje banke odobravaju, a koje dužnici ne mogu platiti) rasla je bez prestanka.

Ukratko, prema svim stručnjacima, Španjolska je 2006. godine imala jedan od najmoćnijih financijskih sustava na svijetu. A prema istim stručnjacima, Španjolska je 2010. imala propale banke. Idi sa stručnjacima.

Malo-pomalo, kao u kuli od karata, interveniralo se u najslabijim štedionicama (u mnogim slučajevima i najpolitiziranijim, ako je bilo i onih koje to nisu bile) i pojedinim bankama. Do osam različitih intervencija održano je između 2009. i 2011., prijateljski raspoređenih između PSOE i PP vlada.

Ali problem nije riješen, jer je bio strukturni. Težina cigle i prekomjerni kredit potopili su i ugušili bilance kojima je nekoliko godina prije ta ista cigla davala sjaj.

Tako je u veljači 2012. donesena velika odluka. Pitala se Europska unija novčana pomoć za iznos do 100.000 milijuna eura, od čega je na kraju iskorišteno “samo” 76.410 milijuna, koji su ubrizgani u financijske subjekte. Time je, a zahvaljujući gospodarstvu koje se polako oporavljalo, spriječeno da katastrofa bude potpuna. Ili su nam barem tako rekli.

Ministar Guindos stalno je ponavljao da to nije spašavanje. Europa nam je posudila nekoliko desetaka milijardi, uz smiješno niske kamate. Kako lijepo. Jednom rukom smo ih primali, a drugom davali u banku, prema potrebi. Zahvaljujući tome, banka bi prvo povratila likvidnost, a kasnije solventnost, pa bi ih bez problema vratila za nekoliko godina. U tom trenutku bismo je mi, Španjolsku, ponovno integrirali u Europu, tako da je krajnji rezultat bilo jeftino financiranje s neba koje nas je izvuklo iz močvare, a da nas ništa nije koštalo. Povoljno, vau.

Nakon godina, od tih 76.000 milijuna, Banka Španjolske uvjerava da ćemo povratiti samo 16.000. Raspravlja se o konkretnim brojkama, ali one nisu bitne. Bitno je da je odabrano rješenje koje je uključivalo laganje, jer se već od tada znalo da nema garancije da će se velika dobivena sredstva moći vratiti. Odlučeno je ne dopustiti da banke padnu, nego su građani koji su bankama dugovali ostali bespomoćni. Jednostavno. U ekonomiji, kada se resursi stave na jedno mjesto, to znači da su oduzeti svima ostalima. Ništa ne pada s neba i sve na kraju padne natrag na zemlju. Ali to je lekcija koju naši politički mangupi nisu naučili, između ostalog i zato što se igraju tuđim novcem.

Nakon prošlih i sadašnjih stradanja, stvar je toliko skandalozna da ju je neugodno i izgovoriti.

Alternativa bi, rekli su nam i nastavljaju nam pričati, bila vidjeti kako male, srednje, pa čak i najveće banke padaju jedna po jedna, u paklenom dominu. Depoziti bi bili izgubljeni, završili bismo u koralitu, naše članstvo u euru bilo bi ugroženo, itd., itd.

Diskurs je, ukratko, dobro poznat: strateški sektori moraju se spašavati bez obzira na sve. Ako je deset tisuća ljudi teško jer se u nekom gradu zatvara tvornica automobila, onda će im u pomoć priskočiti država, autonomna zajednica i tko god treba. To je strateški sektor, reći će nam. Ali ako deset tisuća ljudi loše prolazi jer su im mala poduzeća propala jer ih država oporezuje za strateške sektore, nitko im ništa neće učiniti. A ako je onih koji se loše zabavljaju milijun, ili četiri milijuna ljudi, ni jedno ni drugo. Izaći će na ulicu jedan po jedan iu tišini. Ovo nije pretjerivanje: upravo se to dogodilo u Španjolskoj prije nekoliko godina, s neumjerenom javnom potrošnjom, koncentriranom prvo na apsurdno rasipanje, a potom na plaćanje kamata, dok je s druge strane jeftini novac pljuštao po bankama kako bi izbjegle bankrot .

S liberalne pozicije čovjek ne može a da ne izrazi čuđenje. Naši vladari su liberali ono što si ti, čitatelju, plutonovac.

Temelj slobodne ekonomije sastoji se od pokušaja i pogrešaka, rizika, dobiti i gubitka. Ako iz javnosti tjeramo da opstaju poduzeća koja loše posluju, ako ih nagrađujemo davanjem novca da ne propadnu, oduzimamo resurse koji bi trebali biti besplatni u rukama onih koji napreduju, onih koji mogu generirati više bogatstva. Europa je posljednjih godina, spašavajući španjolske banke, nagrađivala loše upravljanje, ali, pazite, samo loše upravljanje moćnika. Zanimljivo je: spašeno je loše upravljanje onih koji su u prošlosti činili usluge političarima; loše upravljanje onima koji bi im mogli osigurati posao u budućnosti.

U svakom slučaju. Ako vjerujemo da postoje entiteti koji su preveliki, previše važni, toliko da ne možemo dopustiti da padnu, to je zato što nismo liberalni. Ono što mi jesmo su intervencionisti najgore vrste: oni koji interveniraju samo kada treba zaštititi divove koji će nam dugoročno vratiti uslugu.

Jer biti intervencionist nije loše. To je opcija, legitimna i ona koja se može braniti. Ali tada ćemo to morati otvoreno priznati: “Ja sam intervencionist, volim odozgo odlučivati ​​gdje će se i kako koristiti novac. Mislim da država to radi bolje od naroda.” Recite to ovako, gospodo PP.

Vlade, stranke, imaju pravo biti liberalne. Ili socijalisti. Ili što god žele. Postoje argumenti u prilog obje opcije. Ono što vlade nemaju pravo je lagati svojim građanima, što je upravo ono što je naša vlada učinila u pitanju spašavanja. Rezultat toga je da nam je iz džepova nestalo 60.000.000.000 eura. Euri koji bi bili u rukama društva, slobodni, a ne zarobljeni, izbjegli bi deložacije ne putem escrachesa, već kroz gospodarski rast, izbjegli bi otpuštanja ne kroz kompenzacije, već kroz veću aktivnost. Koliko se zatvaranja poduzeća, osobnih i obiteljskih drama, iseljavanja u daleke zemlje, očiglednih nepravdi, depresija, samoubojstava moglo izbjeći da nismo morali snositi onih šezdeset milijardi eura koje smo dali bankama?

Španjolska je puna “liberalnih” ekonomista bliskih vlasti koji opravdavaju spašavanje (pardon, “zajam pod povoljnim uvjetima”) jer se radi o spašavanju strateškog sektora. Ali nema ništa neliberalnije od takve koncepcije po kojoj postoje sektori koji se konačno dekretom moraju zbrinuti državnim novcem, dok se drugi mogu pustiti da odumru.

Sve je ovo vrlo ozbiljno. Ali još je ozbiljnija laž. Četveročlana obitelj iznijet će na svojim leđima, u vidu više poreza, više duga, odnosno manje zaposlenosti i veće neimaštine, svotu veću od 5.000 eura. I hoće, radi, jer tada nismo dopustili da banke koje su morale propasti padnu i očiste se, kupe, apsorbiraju ili prodaju kako je tržište tražilo. Tome i služi.

Huffington Post

Iako se duboko u sebi to oduvijek znalo, danas je nepobitna činjenica: lagali su nam oni koji su uvjeravali da nas to neće koštati ništa. I nitko se nije javio da prizna grešku i kaže: Oprostite, preuzimam odgovornost, odlazim.

Veličina laži, veličina resursa koji su ovom društvu oduzeti, dodatno siromaštvo koje nam je prouzročeno, toliki su da odgovorna osoba za takvu neistinu ne može biti državni tajnik, pa ni državni tajnik. ministar. To može biti samo sam predsjednik vlade.