Pripremite se za ono za šta niko nije spreman

U subotu uveče. Mi Španci iz samoće naših domova (u najboljim slučajevima) pratimo izgled predsjednika Vlade. i odjednom, neke riječi se zabijaju u nas kao bodeži u srcu: „Najgore tek dolazi, čekaju nas veoma teški dani (...) pomozimo svi jedni drugima, jer ujedinjeni, i samo ujedinjeni, to ćemo prebroditi.“

Ta fraza, te riječi, naslućuju nas šta će doći. Oni su kao more koje se povlači pred našim očima, koji predviđa talas, cunami, koji će nas jako pogoditi i uništiti. I koliko god se sada oglasila sirena, već je kasno da se izbjegne udar na obalu, Možemo samo čekati njegov dolazak i nadati se da će to učiniti sa što manje sile..

Kako se pripremiti, kao pojedinac, kao društvo, za ono za šta niko nije spreman? Nemojte nas pogrešno shvatiti, govorimo o psihološkoj pripremi, a ne o iščekivanju događaja (koji će se analizirati u budućnosti).

Jutros stižu kod nas prve slike IFEMA paviljona punih kreveta, još prazan, čeka dolazak ranjenih vojnika. Ovo je rat.

Podovi djeluju hladno, kao i usamljenost onih koji se bore u ovoj borbi.

U naprednom i digitalnom društvu u kojem smo morali da živimo, ponovo vidimo fotografije koje se ne razlikuju mnogo od onih od pre jednog veka. Još jednom čekamo dnevnu hroniku bitke, ratni izvještaj, vjerujući da su naše trupe, bez ikakvih sredstava, danas uspjele natjerati neprijatelja da se povuče.

I kao u prošlosti, krojačice šiju, dok ljudi prave 'oružje' (putem 3D štampača). Traže se vojnici među onima koji su ranije bili civili, hiljade 'boraca' dobrovoljaca, i prva linija borbe se drži malih pobeda da podigne moral svojih trupa.

Traže od nas da se pripremimo za veoma teške dane. U ovim vremenima u kojima mnogi vjeruju da su Churchill, Kako se pripremiti za ono za šta niko nije spreman?

Jedinom silom… našeg aplauza.