Kamo ide Europa?

Duh opsjeda Europu i to nije populizam. On populizam, što god to značilo riječ, nije uzrok nego posljedica onoga što nam se događa.

Kad je okolina pouzdana, ljudi ne moraju eksperimentirati, maštati ili tražiti paralelne svjetove u kojima bi pronašli rješenja za svoje probleme: dovoljan im je stvarni svijet. Ali kada ono oko nas postane mutno, puno pozerstva, laži, onda neki građani, često najsvjesniji, bježe od svega toga tražeći različita rješenja, ispravna ili pogrešna, magična ili ne.

Problem je naš, europski, što od završetka svjetskog rata, a još više što su desetljeća odmicala, politička klasa pokreće cijeli niz montaža. za dobrobit društva koja je konačno propala s krahom s krizom 2007. Europska unija, socijalna država i sve što ona podrazumijeva bili su dobra polazna točka za nas, au početku su imali ogromnu podršku naroda koju još uvijek dijelom zadržavaju. , ali na kraju su postali naš križ.

Nedostaje samokritičnosti, stalnog preispitivanja, ažuriranja i kontakta između ciljeva političara i osjećaja ulice. Posljedica toga je da je neraspoloženje prema politici raslo malo po malo, čekajući svoj trenutak da dođe na prvu crtu. I došlo je vrijeme kada je recesija krajem prošlog desetljeća pogodila sve nas. Malo je važno što su se mnoge zemlje oporavile odmah nakon toga, jer druge su ostale po strani i sve nas je zahvatio osjećaj neuspjeha. Kad je riječ o suočavanju s ozbiljnim problemima, društva postaju sebičnija i manje empatična prema susjedima. Krivica je uvijek na drugima. Tome se pridodao i strah od novoga strani neprijatelj (islamistički terorizam) i, duboko u sebi, strah od gubitka naših privilegija kao centra svijeta.

Jer to je temeljni problem: iako još nismo željeli saznati, više nismo centar svijeta, ali naši političari nam se ne usuđuju otvoreno reći, a mi to odbijamo prepoznati kada se promatramo u ogledalo naše stvarnosti.

Podaci su poražavajući. Nekoliko stranaka postiže, unutar vlastite zemlje, većinsko odobravanje. Općenito, i stare stranke i one nastale nakon katastrofe prošlog desetljeća izazivaju opće odbacivanje. Štoviše, novi, oni koje neki nazivaju “populistima”, ne privlače veću podršku u svakoj zemlji u cjelini, naprotiv. Ono što oni postižu je velika podrška među malim dijelom građana, to je sve.

U tom plodištu građani (ne baš oni najmanje obrazovani ili najstariji) traže, logično, alternative. Alternative moraju ponuditi nešto drugačije, diskurs koji nadahnjuje. Malo je bitno je li ono što nude izvedivo ili nije. Bitno je da nas diraju u srce, uzbuđuju i mogu ganuti.

Jer to je drugi veliki učinak krize: društvo ne samo da je postalo nepovjerljivije i nevoljko prema svojim političarima, već je postalo i rascjepkano. Počeli smo se, nesvjesni toga, dijeliti u nekoliko podskupina. Članovi svake podskupine dijele, iza zatvorenih vrata, zajednička uvjerenja i iluzije, ali koje ostatak društva snažno odbacuje.

Stare formule umiru usred diskreditacije i odbacivanja mladih. Ovi novi uspijevaju uzbuditi tek dio (doduše, vrlo mobiliziranih) novih birača i onih najsitijih starog. No, kada pogledate društvo u cjelini, svi, stari i novi, izazivaju opće odbacivanje ostalih stanovnika vlastite zemlje. U takvim uvjetima, kakve ćemo nove zajedničke projekte moći pokrenuti?

Mi Europljani smo već za ostatak svijeta, koji ide naprijed ne primjećujući nas, kao kućni ljubimac s kojim se treba poigrati, fotografirati, malo pomilovati, pa ostaviti sa strane da se uhvatimo pravog posla. I još uvijek smo, za dio svijeta koji želi ostati uključen u prošlost, neprijatelji koje treba mrziti.

U jednom trenutku u Europi se mora pojaviti politička klasa (ili izolirani političari) koja ima dovoljno snage i poticaja da nam kaže istinu: moramo se promijeniti, moramo ponovno krenuti s radom, zajedno. Ali, u ovom trenutku, nemamo pojma kako to učiniti.