Tolike katastrofe najavljivane...i na kraju ovo

Ako je novinarstvo na 10-ih godina Bilo je to zbog površnosti.

To desetljeće započeli smo još s novine ispod ruke. Mnogi su tada novine kupovali odlaskom na kiosk, jednom ili dvaput tjedno, posebno nedjeljom. Neki ludak je to čak radio svakodnevno...

Novine su još 2010. Bila je to fizička stvar koja je osmišljena u redakciji, tijekom sati i sati rada, i bila je proizveden u fizičkoj tiskari, za tisuće ili stotinama tisuća, s tonama i tonama tinte i papira. Kad je izašao na ulicu, ono što je sadržavao bila je jučerašnja vijest. Ovo nam se sada čini gotovo nepojmljivim, ali tako su stvari bile...u ta vremena prapovijest. Bilo je čak i mišljenja i istraživanja koja su nastajala tjednima. Budite zadivljeni. Za trenutni, tu je uvijek bio TV, upaljen mnogo sati u kuhinji, u dnevnoj sobi.

Nije da je tada sve bilo divno. Bilo je tu i manipulacije i laganja, široke četke i lakog naslova, ali barem je bilo slobodnog prostora za razmišljanje i dugoročno. Sada se čini da nije ni to.

Jer Sve se promijenilo u samo par godina. Odjednom je internet postao virusni i ljudi su počeli misliti da je plaćanje dva eura dnevno za čitanje vijesti unatrag ludo. Val od potpuno besplatno Preplavilo je sve, od knjiga do filmova, naravno i tisak. S njom je došao još jedan: onaj od “laki klik”.

Čitatelj više nije morao polako birati jednu ili drugu novinu na kiosku, plaćati ih na licu mjesta s par novčića izvađenih iz džepa, već je sve imao na dohvat ruke u vlastitom domu. Bilo je to nešto fantastično, zar ne? Pa da, ali bilo je dva problema: jedan više prozaičan i drugi psihološki.

El prozaičan jest da su novine počele imati teško vrijeme spojiti kraj s krajem: papirnate jer ih je sve manje ljudi kupovalo i nove digitalne jer ih nitko nije kupovao; Izašli su slobodni. Nitko ne voli biti zatvoren pa su se upustili u ludu bitku za privlačenje pažnje i pobjedu. publika.

problem psihološki ili psiho-socijalni, Bilo je to da su ljudi postali manje zahtjevni i vrlo brzo zamijenili tradicionalnu i važnu odluku o tome iz kojih će se novina informirati, s četrnaest posve beznačajnih dnevnih odluka (klikni ovdje, klikni tamo...) temeljenih na impulsima trenutka.

Oba događaja dovela su novinare na isti put: posjete je trebalo učiniti isplativima, unajmiti privlačno oglašavanje, uravnotežiti prihode, pokucati na vrata uprava koje mole za subvencije, niže troškove (platne liste) i, u konačnici, odmah privući pozornost hirovitog čitatelja s uvjerljivim, upečatljivim, spektakularnim naslovima. ..

Tako odjednom, između 2011. i 2015. god Bili smo puni meteorita koji su se trebali sudariti sa Zemljom, solarne oluje koje bi nas spržile za nekoliko sati, leteće krave i stotine tisuća drugih katastrofa i apsurdnih stvari. Rezultat je, zbog pretjeranog izlaganja, a opća imunizacija protiv naslova koji privlače pažnju, tako da nitko više ništa ne vjeruje i nitko ništa ne shvaća ozbiljno. Sve je grčevito klikanje gdje čitatelj (koji je u konačnici ista osoba kao i glasač) skače s lakšeg na lakše i ne želi biti zbunjen ili natjeran na razmišljanje.

Politika je nastavila istim putem, naravno, jer se zahtjevima onih koji glasaju mora udovoljiti. Dakle, ako je naš kasta vođa je uvijek govorio dovoljno gluposti da zadovolji župu, Trivijalizacija posljednjih godina dodatno je naglasila ovaj trend. Populistički diskursi bujaju poput gljiva na svim točkama ideološkog spektra. To nije desna ili lijeva stvar: utječe na cijelo društvo.

I rečeno i učinjeno. Bili smo u 2014. ili 2015. godini i okruženi još sto tisuća najavljenih katastrofa na koje su nas upozoravali prava katastrofa. Ali mi se tome smijemo. Nismo to niti čitali niti smo znali. Buka okružuje sve i čini sve beznačajnim.

Tako najava pandemije, ponovljeno, ozbiljno, s podacima, Za čitatelja je to bio samo još jedan naslov među tisućama naslova. Još jedna za zaborav, kao petnaesta vijest koja je bila, čak i u najozbiljnijoj rotacijski (odmah do reklame koja je pojasnila što je s Leticijom Sabater ili nam je rekla da za dobro funkcioniranje crijeva moramo jesti tvrdo kuhana jaja).

Oni koji su upozoravali dolaska jedne (ili više) pandemija bili zanemareni. Nije pomoglo ni to što su se pojavili na nebu zvijezde koji je to potvrdio, pozivi “Ebola”, “ptičja gripa”, “SARS”, “influenca A”, itd itd. Budući da nam nisu pokucali izravno na vrata, spremili smo ih u mozak, izvan anegdote, kao da su samo još jedna glupost.

Nadolazeću katastrofu opisao je precizno, gotovo u milimetar ovlašteni glasovi, a čak ih je i imao branitelja uz medijsku prisutnost. Ali čak je i prognoza bila obojena takvim apokaliptičnim prizvukom da smo joj se smijali. Kao netko tko čuje kako pada kiša.

Suočen s tako očitim rizikom, Dovoljno sprječavanje pandemije koštalo bi nas, Da smo to učinili kad je bilo vrijeme, tisućiti dio onoga što će za nas značiti da to sada trpimo. To je u novcu, a kamoli u ljudskim životima.

Ali razmislimo na trenutak:Što bismo mi birači rekli? je li bilo koja vlada, ili, još bolje, skup vlada, potrošila nekoliko milijardi dolara tijekom svake od ovih godina kako bi nam osigurala potrebna sredstva da se tome suprotstavimo? Koji je vladar mogao snositi cijenu kritika za “bacanje” tolikih iznosa u smeće?

Sprječavanje pandemije značilo bi da ona nikada ne bi dosegla razmjere koje je poprimila. I ako je tako: Što bismo sada rekli o uloženom novcu da se izbjegne nešto što se nikada ne bi dogodilo? Kakvu bi sočnu krišku opozicija, svaka opozicija, mogla dobiti s takvim dijalektičkim arsenalom?

Covid-19 bi nas trebao natjerati da razmislimo o kriterijima prema kojima procjenjujemo vladine politike. Nismo li kao prioritet dali trenutačne, populističke mjere, s izbornim rezultatima, umjesto dugoročnih vizija? Okriviti one koji su na vlasti je jednostavno, a također je bitna demokratska vježba, ali Nećemo li svi, kao društvo, u velikoj mjeri biti odgovorni za taj put?

Danas jedni krive vlast jer je kasno i loše odlučila (kažu), a drugi krive oporbu jer je dok je vladala demontirala javnost (kažu), ali zanimljivo Niti jedan od njih se ne trudi raspravljati protiv krivnje koju im pripisuju njihovi protivnici. Svatko u svom balonu, svatko sa svojim govorom, važnije je bacati prljavštinu neprijatelja Priznaju što su pogriješili naše.

Ne možemo predložiti da se ljudi vrate čitanju promišljenih papirnatih novina, jer se svijet u kojem je to bilo moguće više nikada neće vratiti. Ali trebalo bi malo pedagoški raditi da ljudi prestanu luđački klikati, da više analiziraju i imaju kritički duh.. Da se s vremena na vrijeme slušaju stručnjaci, znanstvenici, oni koji znaju, a ne najnoviji političar koji govori, bilo bi nečuveno. I kad bismo nagrađivali smireni govor, a ne uzvišeni, tu bi bio kraj.

Trebamo odlučiti da nikada ne zaboravimo ovu tešku lekciju. Teško je razlikovati smeće koje nas okružuje od kvalitetnog sadržaja., ali postoji samo jedan način za to: pomoću vrijeme i kritički duh. Ne dajući se ponijeti amorfnom strančarenju, biću zahtjevan s onima od naša strana nego s onima suprotnim, dobili bismo mnogo. Tek tada bismo mogli zahtijevati od vlada da usvoje dugoročne politike i tek tada bi bile spremne poduzeti ih čak i ako ne osiguravaju kratkoročne izborne prednosti.

Jer ako kad izađemo iz ovoga nastavimo po starom, loše ćemo ići, jebeno loše, prema sljedećem.