Vicente hoda sam

Fotografije kruže mrežama i dolaze do vas na četiri različita načina. Kao meme. Kao slogani onih s jedne i s druge strane. Ovo je 21. stoljeće, viralno.

Ulica je pusta. Vicente, naviknut da je u šetnji njegovim gradom uvijek netko kraj njega tko ga pozdravlja, razgovara s njim, dodiruje ga, prepoznaje, traži fotografiju ili potpis, on je nijemo promatra. Imate svo vrijeme ovoga svijeta za to.

Nešto više od 1.000 koraka dalje, 147 ljudi je hospitalizirano zbog virusa koji je stigao iznenada. 14 ih je na JIL-u. Posljednjih dana u istoj je bolnici umrla 21 osoba. U nadolazećim godinama brojka će još više rasti.

Pero Stone Vicente ne zna ništa o tome. Naviknut na vrevu najprometnije ulice, gdje su ga prije pet godina smjestili sunarodnjaci, zahvalni što ih je upisao na kartu, sada ga okružuje tišina. Pušta golubove, pitome i smirene, da mu sjede na ramenu, hodaju, vrše nuždu, traže po pustim ulicama hranu koja je rijetka u nedostatku ljudskog otpada.

Uskoro će biti deset godina od Vicenteovih ljudi Osvojili su Svjetsko prvenstvo u nogometu. Casillas, Ramos, Piqué, Puyol, Capdevila, Alonso, Busquets, Xavi, Pedro, Iniesta, Villa, Navas, Fábregas, Torres...

Kako je sve daleko.

Danas je Vicente, onaj od krvi i mesa, ma gdje bio, samo još jedna starica, jedna među milijunima koji se moraju posebno brinuti, još jedna koju moramo zaštititi. Bolest nas sve čini istima a kako godine prolaze, sve više.

Stoga je dobro da ih ostavimo na miru, kamenog Vincenta i onog drugog. Vremena zagrljaja, osmijeha i autoportrete nasred ulice. Nema više liga ni zvijezda: povrće iz vjekova. Uskoro najmlađa djeca neće ni znati tko je bio taj kameni čovjek.

Ostavimo ga, koliko god treba, s jedinim društvom golubova.